Pančevačka svilara i tradicija svilarstva u Banatu predstavljaju jedno od najfascinantnijih poglavlja rane industrijske istorije ovog regiona. Tokom 18. i 19. veka, pod okriljem austrijske vojne uprave u Vojnoj granici, Pančevo je postalo epicentar proizvodnje sirove svile koja se izvozila direktno u tkalačke centre u Beču, Pešti i francuskom Lionu. Uzgajanje svilenih buba i sadnja miliona stabala duda promenili su izgled banatskih pejzaža i gradskih ulica, donoseći ekonomski prosperitet i rani oblik ženske emancipacije u prosveti i privredi.
U ovom tekstu detaljno opisujemo uvođenje svilarstva u Banat, proces proizvodnje svilenih niti, monumentalnu zgradu Svilare na obali Tamiša i razloge propasti ove nekada profitabilne grane privrede.
Uvođenje svilarstva pod austrijskom upravom
Nakon oslobađanja Banata od Turaka početkom 18. veka, austrijske vlasti predvođene grofom Mersijem prepoznale su plodnu banatsku ravnicu kao idealnu za uzgoj belog duda (Morus alba), čije je lišće jedina hrana za gusenice svilene bube (Bombyx mori).
Država je uvela stroge zakone i podsticaje:
- Obavezna sadnja dudova: Svaki graničarski dom i svaka opština u Vojnoj granici imali su obavezu da zasade određen broj stabala duda duž puteva, kanala i u dvorištima. U okolini Pančeva zasađeno je na stotine hiljada dudova, a ulice grada su decenijama bile prepoznatljive po drvoredima ovog drveta.
- Besplatno seme: Državna uprava je besplatno delila seme (jajašca) svilene bube porodicama graničara, garantujući siguran otkup svih proizvedenih čaura.
- Edukacija stanovništva: Sveštenici i učitelji (među kojima je kasnije bio i prota Vasa Živković) imali su zadatak da podučavaju narod pravilnom uzgoju gusenica u kućnim uslovima.
Izgradnja zgrade Svilare na Tamišu
Sa brzim rastom proizvodnje čaura javila se potreba za izgradnjom centralnog objekta za njihovu preradu – gušenje i odmotavanje svilenih niti. Krajem 18. veka, neposredno uz obalu reke Tamiš, izgrađena je monumentalna zgrada Pančevačke svilare.
Zgrada Svilare je projektovana u jednostavnom, ali impresivnom stilu industrijskog klasicizma, sa velikim prozorima koji su obezbeđivali obilje svetlosti neophodne za precizan rad odmotavanja niti. Unutar zgrade nalazili su se veliki kazani sa toplom vodom u koje su se ubacivale čaure kako bi se rastvorio lepak (sericin) i oslobodile fine svilene niti, koje su se zatim namotavale na drvene kalemove.
Zapošljavanje žena i ekonomski uticaj
Svilara je odigrala ključnu socijalnu ulogu u Pančevu jer je bila jedna od prvih fabrika koja je masovno zapošljavala žensku radnu snagu. Odmotavanje finih svilenih niti zahtevalo je izuzetno nežne prste, strpljenje i spretnost, osobine koje su posedovale mlade devojke iz Pančeva i okolnih banatskih sela.
Rad u Svilari je omogućio devojkama da ostvare sopstvenu zaradu i doprinesu kućnom budžetu, što je bio rani korak ka ekonomskoj emancipaciji žena u Banatu (temi o kojoj je decenijama kasnije intenzivno pisala Isidora Sekulić tokom svog boravka u gradu). Sirova svila iz Pančeva bila je izuzetno cenjena na berzama u Beču i Trstu zbog svoje čvrstine i sjaja, a prihodi od svilarstva punili su kasu pančevačke opštine i finansirali izgradnju javnih objekata.
Bolest dudovog prelca i propast svilarstva
Zlatno doba pančevačkog svilarstva prekinuto je u drugoj polovini 19. veka usled dva katastrofalna faktora:
- Pebrina (bolest svilenih buba): Sredinom 19. veka Evropom se proširila zarazna bolest pebrina koja je desetkovala gusenice svilene bube. Uprkos naporima naučnika (uključujući Luja Pastera koji je istraživao ovu bolest), proizvodnja čaura u Banatu je drastično opala.
- Jeftin uvoz sa Dalekog istoka: Otvaranjem Sueckog kanala 1869. transport robe iz Kine i Japana je znatno pojeftinio. Evropsko tržište je preplavljeno jeftinom azijskom svilom, sa kojom banatski proizvođači nisu mogli da se takmiče cenom.
Krajem 19. veka proizvodnja u Svilari je svedena na minimum, da bi početkom 20. veka potpuno zamrla. Dudova stabla su postepeno krčena kako bi se oslobodilo mesto za druge poljoprivredne kulture, a drvoredi u gradu su zamenjeni lipama i kestenovima.
Današnje zaveštanje
Zgrada stare Svilare na Tamišu preživela je ratove i urbanističke promene, ostajući nemi svedok vremena kada je Pančevo proizvodilo najfiniju svilu za evropsko plemstvo. Danas je ovaj objekat zaštićen kao industrijsko nasleđe, a lokalni istoričari i ekolozi podsećaju na važnost dudovog stabla i tradiciju svilarstva koja je postavila temelje industrijske kulture grada na obalama Tamiša.